That is why NMC will soon be available as iPad and iPhone app!
Here is sneak prewiev of 2 full colored ilustrations of NMC 1st app!
Thursday, October 18, 2012
Soon available: No Man's Cat iPad and iPhone app!
That is why NMC will soon be available as iPad and iPhone app!
Here is sneak prewiev of 2 full colored ilustrations of NMC 1st app!
Sunday, October 14, 2012
Thursday, October 11, 2012
No Man's Cat got some sound!
Dear Alan Omerović made some sound for short intro animation of NMC done by another great artist Miodrag Manojlović!
Here you can hear and see the result:
Thank you Alan and thank you Miodrag!
Here you can hear and see the result:
Thank you Alan and thank you Miodrag!
Tuesday, October 9, 2012
NOVI STRIP DOLICCOMICS "TRAŽIM POSAO!"
Radeći u fabrici sa hiljadama radnika za neke kapitaliste doživio sam razne stvari. Jednu kratku priču pročitajte ovdje a potom pogledajte dvije epizode stripa inspirisanog tim i takvim iskustvima...i drugim poslije toga....u glavnom tuđim...iskustvima radnika danas širom svijeta.
Ali prije svega priča:
1. MENZA
....ponedjeljak ujutro...stojim u redu i čekam da dođem do tacne...dodjem do tacne, uzmem je i stavim na traku i na nju položim bon...polako se krechem prema kuharici koja dijeli porcije...jako polako jer u restoranu ima 300% više ljudi nego im je kapacitet kuhinje.....uzimam porciju koja se ponavlja non-stop, neprekidno, spojeno, svaki božiji dan zajedno sa možda još nekih 4-5 jela (riba, grah, pire, gulaš, ma užas živi a meso sumljivo, sumljivo, bog zna ko to kolje i šta kolje...al to i onako izbjegavam maksimalno), koja su tu već godinu dana non stop...nepromjenjeno...ali svake sedmice isto...sve isto...nema promjene...nikakvog ukusa...radnici jedu...gutaju...ma nema tu ni vitamina ...ničega....smeće......uzimam salatu koja je uvijek ista...kupus i paradajz...ali uvijek ista...ista...ista...osim što je zimi kupus ukiseljen.....i nema paradajza....već mi se gadi i jedno i drugo....prilazim momku koji dijeli kašike/viljuške i vekne....i on mi ne da moju kašiku/viljušku i pecivo...moj bon je na tacni...on klima glavom....kaže: ne može! Pita me: imaš li plavi bon?... kažem: nemam imam ovaj zeleni! U chemu je problem? Kakav plavi bon? On kaže: moraš imat plavi! I vidim da se jadnik zbunio i da mu je nezgodno...kažem: kakav plavi, ja imam samo ove zelene! Ne kontam! Daj mi da jedem! Kaže on: ne mogu da ti dam ako nemaš plavi! I fakat vidim da mu je nezgodno...ma čovječe otkud plavi! Kakav plavi! Otkad to? Kaže on: pa od petka....kako od petka kažem ja....ma kakav sad plavi bon i država i taj restoran...okrenem se i odem.....gladan....al bolje bit gladan nego da mi rasturaju
mozak.....
Ali poslije par sati stomak kruli...glad...a valja radit'...a nemoš' nigdje ništa kupit' osim u tom restoranu iz pakla...monopol...a i da mogu đaba mi kad nemam ni prebijene jer je 17ti a u ovoj usranoj sredini to je visok datum...jer su plate mjesechne više dnevnice u nekoj normalnoj zemlji nego plate...i šta radim...idem...posudim plavi bon....i uzmem da jedem....prijatno stoko!
mozak.....
Ali poslije par sati stomak kruli...glad...a valja radit'...a nemoš' nigdje ništa kupit' osim u tom restoranu iz pakla...monopol...a i da mogu đaba mi kad nemam ni prebijene jer je 17ti a u ovoj usranoj sredini to je visok datum...jer su plate mjesechne više dnevnice u nekoj normalnoj zemlji nego plate...i šta radim...idem...posudim plavi bon....i uzmem da jedem....prijatno stoko!
Saturday, October 6, 2012
Zombi partizani: Padaj silo i nepravdo!
Za otvaranje galerije kliknuti na sliku
Zombi Partizani, ideja koja je iz stripa presla u muzičke vode, pažnju javnosti na sebe su skrenuli pjesmom Parking Papak. U svom prvom intervjuu pričaju o nastanku benda i ko sve može biti Zombi Partizan ili Partizanka, a poklonili su nam i strip (pogledajte fotogaleriju).
Razgovarao: Adnan Učambarlić, Radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba: Ideja Zombi Partizana potekla je iz istoimenog stripa Doliccomics'a, odakle sad to da Zombie Partizani postanu i bend? Kakva je to produkcija? Zašto ste se digli iz mrtvih? Zombi Partizani: Doliccomics je napisao, nacrtao, uradio i objavio strip i to je to. Zombie Tito je za to vrijeme radio muziku i tekstove te sa svojim generalštabom snimao i svirao putujući betonskim stazama revolucije širom BiH u potpunoj ilegali i tajnosti, pod drugim imenima i identitetom, i jednostavno spojili su se muzika i strip, u strip-hop'n'roll.
Naravno, sve je to partizanska produkcija i gerilski način rada, bez novaca, sponzora i budžeta, a prostranstva šou biznisa, okupirana kičem, šundom, kretenizmom, divljaštvom, turbofolkom, nacionalizmom, neukusom, idiotlukom, malograđanštinom i papanlukom, su naše šume, gore i planine gdje se vode borbe za teritoriju kao i za konačno oslobođenje iste od mrskog neprijatelja napretka, progresa i bolje budućnosti.
Na kraju krajeva zvali ste nas, pa evo nas. Nema čovjeka koji nije rekao da se hoće vratiti, pa onaj Rambo Amadeus, kad je zvao Čobane vrati se, pa mnogi drugi koji su pjevali i pjevaju Računajte na nas i slične gluposti. E pa čestitamo, dozvali ste nas. Sada niko neće zaustaviti buđenje Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. Stjena puca, dub se lama, zemlja nek se trese...
Zombie Partizani su tu da ostanu, ali neće biti sve ružičasto, krivica je na svima, jer svi su popustili mrskom okupatoru i ušli su na neki od načina u kolaboraciju sa njim - prihvatanjem korupcije, prihvatanjem neobrazovanja, opće nekulture, prihvatanjem zatvaranja kulturnih institucija, prihvatanjem kiča i šunda, pretjeranog konzumerizma, neokapitalizma, lihvarenja. Prihvatanjem ili tolerisanjem, svejedno. Svi su krivi i svi će dobiti po zasluzi.
Radiosarajevo.ba: Ko su, zapravo, Zombi Partizani i otkad postoje?
ZP: Niko tačno ne zna ko su osim njih samih, jedino Zombi Partizan ili Zombi Partizanka zna da li je ona ili on prava ili lažna Zombi Partizanka ili Partizan. Uopćeno, Zombie Partizani su svi koji nisu povampireni fašisti, nacionalisti, nacisti i ostala mrska gamad. ZP su prije svega zombiji a potom antifašisti. ZP su svi koji su dali svoj život u NOB-u i Drugom svjetskom ratu. Ljudi svih nacija i religija koji su se suprostavili zlu fašizma i nacizma, Romi, kršćani, muslimani, pravoslavci, ateisti, teisti, dadaisti, nadaisti, budisti, Varvari, Goti i Vizigoti, pa čak i divlja plemena u neprohodnim džunglama Amazonije ili pustarama Afrike, Slovenci, Hrvati, Srbi, Bosanci..., svaki pripadnik pokreta otpora bilo gdje na planeti, sva nevina djeca, žene, starci spaljeni u koncentracionim logorima, ubijeni po kućama, selima, gradovima, mladi studenti, ilegalci, djeca bombaši, konji, jednom rječju heroji, svi koji su dali i položili život da bi fašizam i nacizam bili poraženi su ZP.
Nipošto nemojte misliti da su ZP komunisti. Neki jesu, ali uglavnom nisu. To su jednostavno ljudi, a pogotovo djeca iz mješanih brakova, to su najljepši izdanci ZP-a. Svi mi rođeni i vaspitani na tekovinama antifašističke borbe i samoupravljanja, koji smo položili zakletvu pionirskom, izviđačkom i omladinskom savezu koji su uništeni i ubijeni početkom devedesetih. Svi mi koji nemamo pojma zašto se dešavaju ovakve katastrofe, otpuštanja radnika, bogaćenja lihvara i zelenaša... svi koji su učestvovali u radnim akcijama i besplatno izgradili mreže puteva, željeznica, škole, domove kulture, mostove, Picasso, Orson Welles, Bob Marley, John Lennon, Moša Pijade, Sava Kovačević, Boško Buha, Ivo Lola, Ivo Andrić, Zuko Džumhur, Isak Samokovlija, Batman, Mandrak, Fantom, AVNOJ, ZAVNOBIH... Nema potrebe dalje ni govoriti, svima je sve jasno. Samo ćemo reći: Muzičke i umjetničke instrumente i alate u ruke i radimo na boljem sutra za sve ljude, narode i narodnosti, a vodilja neka nam bude Internacionala!
Mi postojimo od momenta kad su se povampirili fašizam i nacionalizam na ovim prostorima a potom i širom Evrope, pa i svijeta. Postoje od momenta kada je ovaj takozvani liberal kapitalizam doveo ljude i poštene radnike na koljena i natjerao ih da se stide pogledati svojoj djeci u oči. Onog momenta kad su ta ista djeca svojim poštenim roditeljima, radnicima zamjerila što su pošteni i što nisu kriminalci, političari... Tada smo se probudili i ustali iz mrtvih!
Radiosarajevo.ba: Pažnju javnosti ste skrenuli pjesmom Parking Papak, odakle ideja za takvo što?
ZP: Mnogi od nas su ubijeni na ulicama i cestama upravo nebrigom i nepažljivom vožnjom parking papaka, neki su vozili u pijanom stanju, neki razgovarali na telefon, neki su jeli burek, a valjda i čevape, vozili prebrzo, milion je razloga... Bit je da su ubijali i još uvijek ubijaju nevine ljude, žene i djecu!
Svima je jasno da smo pod okupacijom papanluka koji se najočiglednije manifestuje na ulici i u saobraćajnoj kulturi ili, adekvatnije, nekulturi! Ukoliko je neko u stanju parkirati svoj automobil na trotoaru tako da djeca, starci, invalidi da bi prošli dalje moraju sići sa trotoara na ulicu, gdje ih drugi parking papčina može pregaziti i pobjeći, a da nikada ne odgovara za svoj zločin, sve je jasno. To može samo psihopata, samo neko ko nema osnovnog vaspitanja i kućnog odgoja, neko ko je egoista i sebičnjak, neko ko bi sutra nazvao Gestapo i prijavio komšiju koji je drugačiji. E to je došlo do krajnjih granica, to se više ne može tolerisati. Kažu da nema dovoljno parking mjesta. Nije istina, istina je da ima previše automobila. Na kraju krajeva zašto ima toliko automobila, smeća sa Zapada,i luksuznih limuzina na ulicama ovih gradova, a u glavnom se po jedan čovjek vozi u svakom? Pa benzin i nafta, problemi... Neka voze bicikle, neka se pojača gradski prijevoz, neka se više hoda, bilo šta... Samo neka se automobili sklone sa trotoara. Padaj silo i nepravdo!
Radiosarajevo.ba: Kojim temama se, osim Parking Papaka, Zombi Partizani bave?
ZP: Slobodom, budućnošću, radnicima, rudarima, studentima, seljacima, farmerima, poljodjelcima, umjetnicima, definisanjem problema, rješenjima problema, emocijama, ljubavlju, pravdom i nepravdom, izdržljivošću, tekovinama revolucije, ekonomijom, psihologijom, ravnopravnom raspodjelom materijalnih dobara, komunikacijom, dijalogom, suživotom, miroljubivom koegzistencijom, proizvodnjom, agrikulturom, ekologijom, zanatima, komunikacijom, buđenjem, razmišljanjem, sanjanjem...
Radiosarajevo.ba: Koliko ste pjesama do sada snimili i planirate li uskoro i neki live nastup?
ZP: Do sada imamo snimljenih tačno 20 pjesama ali objavili smo 19. Sve osim dvadesete možete preslušati ovdje.
Žive svirke planiramo naravno, ali iz razumljivog razloga ne možemo vam dati nikakve detalj,e jer niko ne zna ni kad ni gdje ćemo udariti svim raspoloživim snagama našeg zvuka!
I zapamtite neprijatelji civilizacije nikada ne spavaju!
Radiosarajevo.ba: Hvala vam na izdvojenom vremenu.
Razgovarao: Adnan Učambarlić, Radiosarajevo.ba
Radiosarajevo.ba: Ideja Zombi Partizana potekla je iz istoimenog stripa Doliccomics'a, odakle sad to da Zombie Partizani postanu i bend? Kakva je to produkcija? Zašto ste se digli iz mrtvih? Zombi Partizani: Doliccomics je napisao, nacrtao, uradio i objavio strip i to je to. Zombie Tito je za to vrijeme radio muziku i tekstove te sa svojim generalštabom snimao i svirao putujući betonskim stazama revolucije širom BiH u potpunoj ilegali i tajnosti, pod drugim imenima i identitetom, i jednostavno spojili su se muzika i strip, u strip-hop'n'roll.
Naravno, sve je to partizanska produkcija i gerilski način rada, bez novaca, sponzora i budžeta, a prostranstva šou biznisa, okupirana kičem, šundom, kretenizmom, divljaštvom, turbofolkom, nacionalizmom, neukusom, idiotlukom, malograđanštinom i papanlukom, su naše šume, gore i planine gdje se vode borbe za teritoriju kao i za konačno oslobođenje iste od mrskog neprijatelja napretka, progresa i bolje budućnosti.
Na kraju krajeva zvali ste nas, pa evo nas. Nema čovjeka koji nije rekao da se hoće vratiti, pa onaj Rambo Amadeus, kad je zvao Čobane vrati se, pa mnogi drugi koji su pjevali i pjevaju Računajte na nas i slične gluposti. E pa čestitamo, dozvali ste nas. Sada niko neće zaustaviti buđenje Istoka i Zapada, Sjevera i Juga. Stjena puca, dub se lama, zemlja nek se trese...
Zombie Partizani su tu da ostanu, ali neće biti sve ružičasto, krivica je na svima, jer svi su popustili mrskom okupatoru i ušli su na neki od načina u kolaboraciju sa njim - prihvatanjem korupcije, prihvatanjem neobrazovanja, opće nekulture, prihvatanjem zatvaranja kulturnih institucija, prihvatanjem kiča i šunda, pretjeranog konzumerizma, neokapitalizma, lihvarenja. Prihvatanjem ili tolerisanjem, svejedno. Svi su krivi i svi će dobiti po zasluzi.
Radiosarajevo.ba: Ko su, zapravo, Zombi Partizani i otkad postoje?
ZP: Niko tačno ne zna ko su osim njih samih, jedino Zombi Partizan ili Zombi Partizanka zna da li je ona ili on prava ili lažna Zombi Partizanka ili Partizan. Uopćeno, Zombie Partizani su svi koji nisu povampireni fašisti, nacionalisti, nacisti i ostala mrska gamad. ZP su prije svega zombiji a potom antifašisti. ZP su svi koji su dali svoj život u NOB-u i Drugom svjetskom ratu. Ljudi svih nacija i religija koji su se suprostavili zlu fašizma i nacizma, Romi, kršćani, muslimani, pravoslavci, ateisti, teisti, dadaisti, nadaisti, budisti, Varvari, Goti i Vizigoti, pa čak i divlja plemena u neprohodnim džunglama Amazonije ili pustarama Afrike, Slovenci, Hrvati, Srbi, Bosanci..., svaki pripadnik pokreta otpora bilo gdje na planeti, sva nevina djeca, žene, starci spaljeni u koncentracionim logorima, ubijeni po kućama, selima, gradovima, mladi studenti, ilegalci, djeca bombaši, konji, jednom rječju heroji, svi koji su dali i položili život da bi fašizam i nacizam bili poraženi su ZP.
Nipošto nemojte misliti da su ZP komunisti. Neki jesu, ali uglavnom nisu. To su jednostavno ljudi, a pogotovo djeca iz mješanih brakova, to su najljepši izdanci ZP-a. Svi mi rođeni i vaspitani na tekovinama antifašističke borbe i samoupravljanja, koji smo položili zakletvu pionirskom, izviđačkom i omladinskom savezu koji su uništeni i ubijeni početkom devedesetih. Svi mi koji nemamo pojma zašto se dešavaju ovakve katastrofe, otpuštanja radnika, bogaćenja lihvara i zelenaša... svi koji su učestvovali u radnim akcijama i besplatno izgradili mreže puteva, željeznica, škole, domove kulture, mostove, Picasso, Orson Welles, Bob Marley, John Lennon, Moša Pijade, Sava Kovačević, Boško Buha, Ivo Lola, Ivo Andrić, Zuko Džumhur, Isak Samokovlija, Batman, Mandrak, Fantom, AVNOJ, ZAVNOBIH... Nema potrebe dalje ni govoriti, svima je sve jasno. Samo ćemo reći: Muzičke i umjetničke instrumente i alate u ruke i radimo na boljem sutra za sve ljude, narode i narodnosti, a vodilja neka nam bude Internacionala!
Mi postojimo od momenta kad su se povampirili fašizam i nacionalizam na ovim prostorima a potom i širom Evrope, pa i svijeta. Postoje od momenta kada je ovaj takozvani liberal kapitalizam doveo ljude i poštene radnike na koljena i natjerao ih da se stide pogledati svojoj djeci u oči. Onog momenta kad su ta ista djeca svojim poštenim roditeljima, radnicima zamjerila što su pošteni i što nisu kriminalci, političari... Tada smo se probudili i ustali iz mrtvih!
Radiosarajevo.ba: Pažnju javnosti ste skrenuli pjesmom Parking Papak, odakle ideja za takvo što?
ZP: Mnogi od nas su ubijeni na ulicama i cestama upravo nebrigom i nepažljivom vožnjom parking papaka, neki su vozili u pijanom stanju, neki razgovarali na telefon, neki su jeli burek, a valjda i čevape, vozili prebrzo, milion je razloga... Bit je da su ubijali i još uvijek ubijaju nevine ljude, žene i djecu!
Svima je jasno da smo pod okupacijom papanluka koji se najočiglednije manifestuje na ulici i u saobraćajnoj kulturi ili, adekvatnije, nekulturi! Ukoliko je neko u stanju parkirati svoj automobil na trotoaru tako da djeca, starci, invalidi da bi prošli dalje moraju sići sa trotoara na ulicu, gdje ih drugi parking papčina može pregaziti i pobjeći, a da nikada ne odgovara za svoj zločin, sve je jasno. To može samo psihopata, samo neko ko nema osnovnog vaspitanja i kućnog odgoja, neko ko je egoista i sebičnjak, neko ko bi sutra nazvao Gestapo i prijavio komšiju koji je drugačiji. E to je došlo do krajnjih granica, to se više ne može tolerisati. Kažu da nema dovoljno parking mjesta. Nije istina, istina je da ima previše automobila. Na kraju krajeva zašto ima toliko automobila, smeća sa Zapada,i luksuznih limuzina na ulicama ovih gradova, a u glavnom se po jedan čovjek vozi u svakom? Pa benzin i nafta, problemi... Neka voze bicikle, neka se pojača gradski prijevoz, neka se više hoda, bilo šta... Samo neka se automobili sklone sa trotoara. Padaj silo i nepravdo!
Radiosarajevo.ba: Kojim temama se, osim Parking Papaka, Zombi Partizani bave?
ZP: Slobodom, budućnošću, radnicima, rudarima, studentima, seljacima, farmerima, poljodjelcima, umjetnicima, definisanjem problema, rješenjima problema, emocijama, ljubavlju, pravdom i nepravdom, izdržljivošću, tekovinama revolucije, ekonomijom, psihologijom, ravnopravnom raspodjelom materijalnih dobara, komunikacijom, dijalogom, suživotom, miroljubivom koegzistencijom, proizvodnjom, agrikulturom, ekologijom, zanatima, komunikacijom, buđenjem, razmišljanjem, sanjanjem...
Radiosarajevo.ba: Koliko ste pjesama do sada snimili i planirate li uskoro i neki live nastup?
ZP: Do sada imamo snimljenih tačno 20 pjesama ali objavili smo 19. Sve osim dvadesete možete preslušati ovdje.
Žive svirke planiramo naravno, ali iz razumljivog razloga ne možemo vam dati nikakve detalj,e jer niko ne zna ni kad ni gdje ćemo udariti svim raspoloživim snagama našeg zvuka!
I zapamtite neprijatelji civilizacije nikada ne spavaju!
Radiosarajevo.ba: Hvala vam na izdvojenom vremenu.
Thursday, January 26, 2012
Elvis Dolić: Priča o Ničijem mačku
Elvis Dolić: Priča o Ničijem mačku
Elvis Dolić
Elvis Dolić je svestrani bh. umjetnik, porijeklom iz Zenice. Po zanimanju je prevodilac, a, kako sam kaže, zapravo se bavi pisanjem, crtanjem, sviranjem, montiranjem, režiranjem, itd.
Radiosarajevo.ba: Ima li neka grana umjetnosti kojom se ne baviš?
Elvis Dolić: Ima. Ne plešem (smijeh)... Stvar je u tome da je situacija na ovim prostorima bila jako interesantna zadnjih 20 godina i nije se bilo jednostavno odlučiti samo za jednu stvar, već se moralo svašta znati. Ja sam rođen 1974. i generacija sam koja je odrastala uz Omladinski program Radio Sarajeva. Tada nije bilo interneta, a nije bilo ni jednostavno doći do nekih stvari koje su nas zanimale – poput stripova, ploča i časopisa. Tako smo se vrlo rano počeli baviti proizvodnjom, distribucijom i produkcijom. Ja sam iz Zenice, a da bi se kod nas u gimnaziji desio neki koncert – morali smo ga sami organizovati. Ukoliko smo htjeli neki super crtež ili poster – morali smo ga sami nacrtati. Naravno, nisu svi to mogli. Ja sam, srećom, otkrio da sam u stanju da nešto nacrtam, a kasnije i da nešto napišem, prevedem... Uglavnom, sama situacija u kojoj smo odrastali nas je vodila da budemo što kreativniji. To za moju generaciju apsolutno nije ništa posebno. Svi u mom društvu su svirali gitare, crtali, čitali, pisali...
Radiosarajevo.ba: Možeš li izdvojiti neku umjetnost kao primarnu?
Dolić: Pisanje mi je najvažnije, ali isto tako mi likovna umjetnost pruža nevjerovatno zadovoljstvo. A onda je tu i muzika. Jedna stvar vuče drugu.
Radiosarajevo.ba: Šta si sve do sada objavio?
Dolić: Do masovne pojave interneta nisam nikada ništa objavio. Možda u školskim novinama. Radio sam kao klinac na CD Radiju u Zenici, to je prva nezavisna radio stanica na ovim prostorima. Imao sam emisiju gdje sam čitao neke svoje tekstove i sl. Što se samog objavljivanja bilo kakvih mojih radova tiče, to je sve sačekalo 21. stoljeće i pojavu interneta. Ranije nije bilo tako jednostavno i moralo se doći na red, a sa pojavom interneta ljudi su postali sami svoji izdavači. U principu, prvih 15 godina svog rada, ja sam se umjesto objavljivanjem – bavio arhiviranjem svojih radova. Sve sam čuvao i tek dvije hiljade i neke sam počeo da objavljujem svoja djela na internetu. Prvo što sam zvanično objavio je slikovnica o Ničijem mačku. Doduše, godinu dana prije toga objavio sam Priču o Ničijem mačku za odrasle i na engleskom za jedan kanadski underground strip edition magazin Don't touch me. U principu, ja sam tek u zadnjih godinu dana počeo da se javno eksponiram, što mi čak i nije toliko drago, ali su mi svi rekli da moram ukoliko želim živjeti ili barem preživjeti od svog kreativnog rada. Znaš kako se kaže: Ljubav za ljubav a sir za pare.
Radiosarajevo.ba: Kako je došlo do nastanka Ničijeg mačka i zašto baš 'ničiji'?
Dolić: Do mačka je došlo preko Baštovanije. Ja sam par godina ranije dobio zadatak da za neku TV emisiju napišem priču o najljepšim mjestima u BiH. Tako je nastala Baštovanija. Posvećena je djeci BiH, a u njenom centru je Tajna džema od malina Karima Zaimovića, kao moj tribute njemu. Karim je doživio sudbinu junaka stripa.
Od tog TV projekta na kraju nije bilo ništa, ali su mi prijatelji izdavači rekli da je priča super, ali da je jako velik projekt i prekomplikovan te da probam napraviti nešto jednostavnije, vezano za predrasude i možda neke crne mačke. To je sve što su mi rekli. Sjeo sam i skontao da bih mogao napraviti priču o Ničijem mačku, crnom mačku koji traži odgovore na pitanje zašto ljudi imaju taj otklon ka crnim mačkama. Tako on ide kroz BiH i traži odgovore.
Simbolika crnog mačka je već klasična, a mačke su inače vrlo zahvalne životinje za strip, međutim, Ničiji mačak je ničiji baš zato što u ova vremena, prokleta, je svako nečiji i svako sebi uzima za pravo da kaže za onog drugog da je nečiji. To je i najveća trauma mog odrastanja. Kada je počeo rat, odjednom sam saznao da sam nečiji, a ja nisam ničiji. To nas uče od malena. Od malih nogu nas pitaju „Čiji si ti, mali?“. Postoji još jedan razlog zašto sam to sve pisao – brat je već imao dvoje djece (sada ima i treće), a ja ne. Uvijek sam želio da imam, ali sam mislio da su vremena teška – sve dok nisam sreo ženu svog života i sada imamo malu bebu. Uglavnom, kada sam poželio da imam djecu, poželio sam i da im pružim još nekog izbora. Ovih zadnjih, ratnih i poslijeratnih, godina – najviše mi je žao djece. Želio sam da im kažem nešto drugo i nešto novo, nešto sa čim se mogu povezati, nešto što se dešava u njihovom komšiluku a da ipak nosi univerzalnu poruku. U mojim pričama za djecu treba da se pojave i Bob Marley i John Lennon, a želim da budu malo drugačije i pomjerenije. Tako je mačak počeo da živi, naravno ničiji - kao i ja.
Prije godinu i nešto dana mačak je zvanično izašao iz štampe. Promocija je održana prošle zime u galeriji BlackBox gdje sam ja sjedio za stolom i crtao sa djecom, a oni su to bojili. Također, bila je i jedna promocija u galeriji 10m2, u okviru moje izložbe Pod pritiskom. Tu sam upoznao animatora Miodraga Manojlovića iz Banja Luke koji je kasnije napravio jedan kratki trailer za mačka. Volio bih da mačak doživi i svoju animiranu verziju, budući da priča o njemu tek treba da se nastavi. U Buybooku će se, 24. decembra u 12:00h, održati i jedna novogodišnja promocija i druženje.
Radiosarajevo.ba: A tvoji stripovi?
Dolić: Jedan moj kratki strip je Naša strašna priča, koji je zapravo priča o rijeci Masakr na Haitiju. Samo njeno ime sugerira na strašni masakr koji se tu desio... U stripu nešto strašno dolazi na ostrvo i prikazuju se stanovnici kako se ponašaju iščekujući to strašno. Volim da u stripu, pored strašnog, bude malo i smiješnog.
Zadnji strip koji sam radio i objavio ga u web varijanti je Zombi partizani. Ideja mi je došla iz zezancije, kada sam kontao kako bismo mi danas mogli naći neke superpartizane, budući da su se oni borili protiv fašizma, a zadnjih godina je baš porast fašizma... U stripu svi dozivaju partizane, jer im trebaju, a oni, kao zombiji, izlaze. Oni i nisu nešto strašni, ali to više i nisu oni stari partizani i nemaju nikakve milosti. Naši roditelji su imali narodne heroje, a naša generacija ima super heroje.
Strip na koji sam baš ponosan je Untitled 5. To je strip koji radim svake sedmice, a izlazi po jedna sličica za omladinski program BH Radija 1, a zapravo je strip-najava za njihov program. Radi se o grupi djece koji su predstavljeni tako da uvijek vire iza nečega. To je zato što današnja bh. omladina, a i ljudi inače, više vole da vire, pogledaju nešto i prokomentarišu sa strane, nego da to javno kažu. Likovima se u stripu vide samo oči i gornji dio glave. Strip izlazi već dvije godine, tako da sada već razmišljam i o nekoj publikaciji. Uopćeno mislim da bi moj rad mogao da se klasificira u neku varijantu eksperimentalnog stripa. Nekada su samo jedna sličica, a nekad ima više teksta nego crteža. Želja mi je da stvaram junake koji su super i cool, ali da ih ljudi i djeca mogu smatrati svojim, kao da ih mogu sresti ispred kuće.
Radiosarajevo.ba: Šta radiš na muzičkom planu?
Dolić: I moja muzika je zapravo strip. Više je to neka priča, praćena muzičkom podlogom koja je, opet, malo „stripovski“ urađena. To su sve neke muzičke skice i više volim da nisu ušminkane, tj. ako je to bas, onda neka se baš čuje bas. Ja to zovem strip-hop (smijeh)... Naravno, kao i sve što radim, i to je angažovano i govori o onome što se dešava danas. Video spotovi koje sam radio za svoju muziku su animirani.
Također sam sa prijateljem snimao film u Zenici o angažovanju mladih ljudi. Snimali smo ljude dok rade na nekim zadanim temama. Imali smo dosta materijala koji nikad nismo smontirali, a siguran sam da je to bio prvi dugometražni angažovani film takve vrste o mladim ljudima u BiH. Film se dešava jedne zime u Zenici, u jednoj kući gdje su mladi ljudi organizovali urbani spektakl i neku vrstu manifestacije gdje su trebali pokazati svoju kreativnost te napraviti kampanje vezane za promociju ljudskih prava, prava životinja, itd. Ono što je zanimljivo je da su se tada upoznali ljudi iz tadašnjih Ornamenata i Gluhog doba i nastala je Dubioza kolektiv.
Radiosarajevo.ba: Možeš li izdvojiti neke svoje bitnije izložbe?
Dolić: Meni su sve bitne – od izložbi i radionica po obdaništima; poluprivatnih izložbi po stanovima, podrumima i hodnicima, pa do izložbi koje sam imao u Charlama depou, 10m2, itd. Svaka je bitna. To su trenuci kada neko želi da prikaže tvoj rad ili ti sam želiš da to neko vidi.
Radiosarajevo.ba: Na čemu trenutno radiš?
Dolić: Ekipa sa Federalne TV i Aleš Kurt su me pozvali kao autora-saradnika da radimo jedan serijal o umjetnosti Vodič za autostopere kroz umjetnost. Mačak je također ongoing projekt te u planu imam i nastavke. Imam i previše toga u planu. Moram reći da je puno lakše biti umjetnik u Sarajevu. Bh. kreativna industrija, kakva god da je, slila se u Sarajevo i 90% toga je ovdje. Uvijek se priča o sarajevskoj sceni, a ona je zapravo sastavljena od ljudi iz čitavog regiona. To je ono što svi uvijek zaboravljaju reći. Ovdje je situacija puno bolja nego u ostatku BiH – ukoliko imaš ideje i uložiš neki rad, to se može i isplatiti. Ja sam čisti dokaz toga. Zadnjih 10 godina sam posvetio Zenici i objavio sam jedan rad. Nažalost, tamo nema ozbiljnosti u pristupu kreativnoj industriji, naravno čast izuzecima. A i kako bi kad je sva lova u Sarajevu. Zadnjih godinu dana, kako živim ovdje, puno se lakše diše. Ljudi se ovdje ozbiljnije bave kreativnim radom, ali i to je daleko od zadovoljavajučeg.ba
Više Dolićevih radova možete pogledati na njegovom blogu.
Radiosarajevo.ba: Ima li neka grana umjetnosti kojom se ne baviš?
Elvis Dolić: Ima. Ne plešem (smijeh)... Stvar je u tome da je situacija na ovim prostorima bila jako interesantna zadnjih 20 godina i nije se bilo jednostavno odlučiti samo za jednu stvar, već se moralo svašta znati. Ja sam rođen 1974. i generacija sam koja je odrastala uz Omladinski program Radio Sarajeva. Tada nije bilo interneta, a nije bilo ni jednostavno doći do nekih stvari koje su nas zanimale – poput stripova, ploča i časopisa. Tako smo se vrlo rano počeli baviti proizvodnjom, distribucijom i produkcijom. Ja sam iz Zenice, a da bi se kod nas u gimnaziji desio neki koncert – morali smo ga sami organizovati. Ukoliko smo htjeli neki super crtež ili poster – morali smo ga sami nacrtati. Naravno, nisu svi to mogli. Ja sam, srećom, otkrio da sam u stanju da nešto nacrtam, a kasnije i da nešto napišem, prevedem... Uglavnom, sama situacija u kojoj smo odrastali nas je vodila da budemo što kreativniji. To za moju generaciju apsolutno nije ništa posebno. Svi u mom društvu su svirali gitare, crtali, čitali, pisali...
Radiosarajevo.ba: Možeš li izdvojiti neku umjetnost kao primarnu?
Dolić: Pisanje mi je najvažnije, ali isto tako mi likovna umjetnost pruža nevjerovatno zadovoljstvo. A onda je tu i muzika. Jedna stvar vuče drugu.
Radiosarajevo.ba: Šta si sve do sada objavio?
Dolić: Do masovne pojave interneta nisam nikada ništa objavio. Možda u školskim novinama. Radio sam kao klinac na CD Radiju u Zenici, to je prva nezavisna radio stanica na ovim prostorima. Imao sam emisiju gdje sam čitao neke svoje tekstove i sl. Što se samog objavljivanja bilo kakvih mojih radova tiče, to je sve sačekalo 21. stoljeće i pojavu interneta. Ranije nije bilo tako jednostavno i moralo se doći na red, a sa pojavom interneta ljudi su postali sami svoji izdavači. U principu, prvih 15 godina svog rada, ja sam se umjesto objavljivanjem – bavio arhiviranjem svojih radova. Sve sam čuvao i tek dvije hiljade i neke sam počeo da objavljujem svoja djela na internetu. Prvo što sam zvanično objavio je slikovnica o Ničijem mačku. Doduše, godinu dana prije toga objavio sam Priču o Ničijem mačku za odrasle i na engleskom za jedan kanadski underground strip edition magazin Don't touch me. U principu, ja sam tek u zadnjih godinu dana počeo da se javno eksponiram, što mi čak i nije toliko drago, ali su mi svi rekli da moram ukoliko želim živjeti ili barem preživjeti od svog kreativnog rada. Znaš kako se kaže: Ljubav za ljubav a sir za pare.
Radiosarajevo.ba: Kako je došlo do nastanka Ničijeg mačka i zašto baš 'ničiji'?
Dolić: Do mačka je došlo preko Baštovanije. Ja sam par godina ranije dobio zadatak da za neku TV emisiju napišem priču o najljepšim mjestima u BiH. Tako je nastala Baštovanija. Posvećena je djeci BiH, a u njenom centru je Tajna džema od malina Karima Zaimovića, kao moj tribute njemu. Karim je doživio sudbinu junaka stripa.
Od tog TV projekta na kraju nije bilo ništa, ali su mi prijatelji izdavači rekli da je priča super, ali da je jako velik projekt i prekomplikovan te da probam napraviti nešto jednostavnije, vezano za predrasude i možda neke crne mačke. To je sve što su mi rekli. Sjeo sam i skontao da bih mogao napraviti priču o Ničijem mačku, crnom mačku koji traži odgovore na pitanje zašto ljudi imaju taj otklon ka crnim mačkama. Tako on ide kroz BiH i traži odgovore.
Simbolika crnog mačka je već klasična, a mačke su inače vrlo zahvalne životinje za strip, međutim, Ničiji mačak je ničiji baš zato što u ova vremena, prokleta, je svako nečiji i svako sebi uzima za pravo da kaže za onog drugog da je nečiji. To je i najveća trauma mog odrastanja. Kada je počeo rat, odjednom sam saznao da sam nečiji, a ja nisam ničiji. To nas uče od malena. Od malih nogu nas pitaju „Čiji si ti, mali?“. Postoji još jedan razlog zašto sam to sve pisao – brat je već imao dvoje djece (sada ima i treće), a ja ne. Uvijek sam želio da imam, ali sam mislio da su vremena teška – sve dok nisam sreo ženu svog života i sada imamo malu bebu. Uglavnom, kada sam poželio da imam djecu, poželio sam i da im pružim još nekog izbora. Ovih zadnjih, ratnih i poslijeratnih, godina – najviše mi je žao djece. Želio sam da im kažem nešto drugo i nešto novo, nešto sa čim se mogu povezati, nešto što se dešava u njihovom komšiluku a da ipak nosi univerzalnu poruku. U mojim pričama za djecu treba da se pojave i Bob Marley i John Lennon, a želim da budu malo drugačije i pomjerenije. Tako je mačak počeo da živi, naravno ničiji - kao i ja.
Prije godinu i nešto dana mačak je zvanično izašao iz štampe. Promocija je održana prošle zime u galeriji BlackBox gdje sam ja sjedio za stolom i crtao sa djecom, a oni su to bojili. Također, bila je i jedna promocija u galeriji 10m2, u okviru moje izložbe Pod pritiskom. Tu sam upoznao animatora Miodraga Manojlovića iz Banja Luke koji je kasnije napravio jedan kratki trailer za mačka. Volio bih da mačak doživi i svoju animiranu verziju, budući da priča o njemu tek treba da se nastavi. U Buybooku će se, 24. decembra u 12:00h, održati i jedna novogodišnja promocija i druženje.
Radiosarajevo.ba: A tvoji stripovi?
Dolić: Jedan moj kratki strip je Naša strašna priča, koji je zapravo priča o rijeci Masakr na Haitiju. Samo njeno ime sugerira na strašni masakr koji se tu desio... U stripu nešto strašno dolazi na ostrvo i prikazuju se stanovnici kako se ponašaju iščekujući to strašno. Volim da u stripu, pored strašnog, bude malo i smiješnog.
Zadnji strip koji sam radio i objavio ga u web varijanti je Zombi partizani. Ideja mi je došla iz zezancije, kada sam kontao kako bismo mi danas mogli naći neke superpartizane, budući da su se oni borili protiv fašizma, a zadnjih godina je baš porast fašizma... U stripu svi dozivaju partizane, jer im trebaju, a oni, kao zombiji, izlaze. Oni i nisu nešto strašni, ali to više i nisu oni stari partizani i nemaju nikakve milosti. Naši roditelji su imali narodne heroje, a naša generacija ima super heroje.
Strip na koji sam baš ponosan je Untitled 5. To je strip koji radim svake sedmice, a izlazi po jedna sličica za omladinski program BH Radija 1, a zapravo je strip-najava za njihov program. Radi se o grupi djece koji su predstavljeni tako da uvijek vire iza nečega. To je zato što današnja bh. omladina, a i ljudi inače, više vole da vire, pogledaju nešto i prokomentarišu sa strane, nego da to javno kažu. Likovima se u stripu vide samo oči i gornji dio glave. Strip izlazi već dvije godine, tako da sada već razmišljam i o nekoj publikaciji. Uopćeno mislim da bi moj rad mogao da se klasificira u neku varijantu eksperimentalnog stripa. Nekada su samo jedna sličica, a nekad ima više teksta nego crteža. Želja mi je da stvaram junake koji su super i cool, ali da ih ljudi i djeca mogu smatrati svojim, kao da ih mogu sresti ispred kuće.
Radiosarajevo.ba: Šta radiš na muzičkom planu?
Dolić: I moja muzika je zapravo strip. Više je to neka priča, praćena muzičkom podlogom koja je, opet, malo „stripovski“ urađena. To su sve neke muzičke skice i više volim da nisu ušminkane, tj. ako je to bas, onda neka se baš čuje bas. Ja to zovem strip-hop (smijeh)... Naravno, kao i sve što radim, i to je angažovano i govori o onome što se dešava danas. Video spotovi koje sam radio za svoju muziku su animirani.
Također sam sa prijateljem snimao film u Zenici o angažovanju mladih ljudi. Snimali smo ljude dok rade na nekim zadanim temama. Imali smo dosta materijala koji nikad nismo smontirali, a siguran sam da je to bio prvi dugometražni angažovani film takve vrste o mladim ljudima u BiH. Film se dešava jedne zime u Zenici, u jednoj kući gdje su mladi ljudi organizovali urbani spektakl i neku vrstu manifestacije gdje su trebali pokazati svoju kreativnost te napraviti kampanje vezane za promociju ljudskih prava, prava životinja, itd. Ono što je zanimljivo je da su se tada upoznali ljudi iz tadašnjih Ornamenata i Gluhog doba i nastala je Dubioza kolektiv.
Radiosarajevo.ba: Možeš li izdvojiti neke svoje bitnije izložbe?
Dolić: Meni su sve bitne – od izložbi i radionica po obdaništima; poluprivatnih izložbi po stanovima, podrumima i hodnicima, pa do izložbi koje sam imao u Charlama depou, 10m2, itd. Svaka je bitna. To su trenuci kada neko želi da prikaže tvoj rad ili ti sam želiš da to neko vidi.
Radiosarajevo.ba: Na čemu trenutno radiš?
Dolić: Ekipa sa Federalne TV i Aleš Kurt su me pozvali kao autora-saradnika da radimo jedan serijal o umjetnosti Vodič za autostopere kroz umjetnost. Mačak je također ongoing projekt te u planu imam i nastavke. Imam i previše toga u planu. Moram reći da je puno lakše biti umjetnik u Sarajevu. Bh. kreativna industrija, kakva god da je, slila se u Sarajevo i 90% toga je ovdje. Uvijek se priča o sarajevskoj sceni, a ona je zapravo sastavljena od ljudi iz čitavog regiona. To je ono što svi uvijek zaboravljaju reći. Ovdje je situacija puno bolja nego u ostatku BiH – ukoliko imaš ideje i uložiš neki rad, to se može i isplatiti. Ja sam čisti dokaz toga. Zadnjih 10 godina sam posvetio Zenici i objavio sam jedan rad. Nažalost, tamo nema ozbiljnosti u pristupu kreativnoj industriji, naravno čast izuzecima. A i kako bi kad je sva lova u Sarajevu. Zadnjih godinu dana, kako živim ovdje, puno se lakše diše. Ljudi se ovdje ozbiljnije bave kreativnim radom, ali i to je daleko od zadovoljavajučeg.ba
Više Dolićevih radova možete pogledati na njegovom blogu.
Some Links
http://www.facebook.com/media/set/?set=a.10150155781783429.292538.720798428&type=3&l=88dc64c919
http://www.facebook.com/media/set/?set=a.10150378746393429.359738.720798428&type=3&l=7b2aff9c5e
http://www.facebook.com/media/set/?set=a.10150462711283429.370816.720798428&type=3
http://www.facebook.com/media/set/?set=a.10150240808003429.327908.720798428&type=3
http://www.facebook.com/media/set/?set=a.10150462711283429.370816.720798428&type=3
http://www.facebook.com/media/set/?set=a.10150240808003429.327908.720798428&type=3
http://www.facebook.com/media/set/?set=a.10150420147198429.364398.720798428&type=3&l=bc7c81cdf9
Subscribe to:
Posts (Atom)